Srednja škola "Antun Matijašević Karamaneo" Vis

O počecima školstva na Visu vrlo je malo sačuvanih podataka pa o mnogočemu možemo samo nagađati. Ne znamo pouzdano kada je začeto, ali znamo, recimo, da su na Visu od 9. stoljeća bili prisutni benediktinci za koje je poznato da su imali organizirane škole u svim svojim samostanima. Kako su ovdje boravili do polovice 15. stoljeća, vrlo je vjerojatno da su u njihovim samostanima u Komiži, na Biševu i na Svecu poučavani mladi.

Otok Vis je u vrijeme mletačke vladavine bio dio Hvarske komune, a tamo je od 1420. godine postojao stalni učitelj kojeg je biralo Veliko vijeće pa su vjerojatno i neki Višani tamo školovani jer je u zapisima pronađeno da je učenike s Hvara poučavao besplatno, a one koji nisu Hvarani pak uz određenu naknadu. Neko je vrijeme čak na Kutu živio i hvarski književnik Jeronim Bartučević, isti onaj kojem je Hektorović posvetio svoje „Ribanje i ribarsko prigovaranje“, a koji je dugi niz godina bio školski nadzornik na Hvaru pa postoji mogućnost da je pomagao i u opismenjavanju viške djece.

Prve zapise o školstvu na Visu dugujemo izvješćima o obavljenim vizitacijama, odnosno pohodima crkvenih poglavara ustanovama i osobama za koje su izravno odgovorni. Tako su biskupu Petru Cedulinu 1582. godine prokuratori bratovštine Gospe od Spilica, majstor Zane i majstor Petar, na pitanje što radi svećenik Ivan Dragišić Kristiforov, kapelan na Kutu, u Crkvi sv. Ciprijana i Justine, ponosno odgovorili da on, između ostalog, podučava djecu u čitanju i pisanju „tako da i siromasi mogu imati školu“. Iz ovoga doznajemo dva važna podatka: da u Visu postoji organizirana besplatna škola, kao i da su do tada plemići i bogataši djeci plaćali kućne učitelje.

Kristiforov je posao očito nastavio župnik Crkve Gospe od Spilica Šimun Varčić koji je u dva navrata, u vizitacijama 1611. i 1613. godine, izjavio Cedulinu da nedjeljom poslijepodne ne drži vjeronauk u crkvi jer to nadoknađuje preko tjedna dok drži djeci školu, a Cedulin je pritom zabilježio da Varčić ima posebnu prostoriju u kojoj djecu podučava pismenosti. I župnik Visa Ivan Petrović je 1627. godine izjavio vizitatoru Petru Maraviusu da drži školu u Visu, a iz njegove izjave doznajemo da je škola formirana s posebnom prostorijom te da ju je dobrovoljno pohađalo dvadeset đaka. Zabilježeno je u to vrijeme i da je neki fra Enrico u Komiži 1611. godine podučavao mladost, kao i da je kasnije, 1637. godine, u Visu kapelan Gizdavčić podučavao dječake.

Izimno važna osoba za razvoj školstva na Visu bio je Antun Matijašević Karamaneo. Karamaneo je rođen u Visu 1658. godine, a nakon završenih prvih nauka, najvjerojatnije kod mjesnog župnika, u Hvaru je završio redovitu školu za svećeničko zvanje u biskupskom sjemeništu. Nakon toga se školovao na isusovačkom kolegiju u Rijeci, a onda na sveučilištu u Padovi gdje je postao doktor crkvenog i civilnog prava. Bio je profesor biskupskog sjemeništa u Rovigu, pa u Padovi, pa u Veneciji, a onda se 1704. godine vratio na Vis gdje se bavio poljoprivredom i poučavanjem mladeži. Sačuvano je nekoliko njegovih pisama, između ostalog i ono koje je poslao Stjepanu Karuziću, mladom subđakonu u Visu. U tom pismu Karamaneo spominje da je taj Karuzić polazio u Visu školu koju je on, Karamaneo, bio otvorio. Nastojao je svoju školu u Visu što više uzdignuti i približiti razini škola u Rovigu i Padovi, u čemu je vjerojatno i uspio jer je zabilježeno da su njegovi đaci imali toliko solidno obrazovanje da su mogli nastaviti školovanje u europskim gradovima. Njegovo ime danas nosi viška srednja škola.

Ne postoje nikakvi pisani izvori, ali pretpostavlja se da je djecu poučavao i komiški književnik Andrija Vitaljić, Karamaneov suvremenik, a to se da naslutiti iz pjesme koju je svećenik Silvije Martinis posvetio svom „kumu i učitelju“ Vitaljiću.

Izgleda da su oba veća mjesta na otoku, i Vis i Komiža, prve svjetovne škole dobili 1828. godine, a to su bile jednogodišnje škole za mušku djecu. Ni u jednom od tih mjesta nije bila izgrađena posebna školska zgrada, već se nastava odvijala u privatnim kućama za koje su najam plaćale općine, a znak za početak i završetak nastavnih satova davalo je zvono sa zvonika mjesnih crkvi. Nažalost, kako je općinski arhiv grada Visa izgorio, o viškoj školi ima vrlo malo podataka. Međutim, sačuvan je ljetopis komiške škole iz kojeg doznajemo da je otvorena 26. srpnja 1828. godine, kada je učitelj bio Toma Tomšić, a ravnatelj don Šimun Petrić. Svake se godine povećavao broj učenika i razreda, a 1874. utemeljen je i razred za žensku djecu. Zapisano je i da je 1883. komišku školu pohađalo čak 128 učenika koji su išli u četiri obavezna i još dva napredna razreda po želji učenika.

To da je viška škola otvorena najkasnije kad i komiška, može se zaključiti prema podacima iz komiškog ljetopisa jer je u njemu na više mjesta zabilježeno da je neki učitelj prešao iz jedne škole u drugu ili da je, ukoliko je bio bolestan profesor iz komiške škole, kao privremena zamjena došao profesor iz viške. Izgleda ipak da je viška ženska škola otvorena i ranije nego komiška jer je zabilježeno da je 1846. godine učiteljica bila Marija Jurčelić, a poznato je da su u to vrijeme učiteljice predavale isključivo ženskoj, a učitelji muškoj djeci.

Učitelji u ovim školama uglavnom su bili otočani (s Visa, Hvara, Raba, Zlarina, Malog Lošinja, Brača), a oni su svakih nekoliko godina premještani na druga radna mjesta, često opet na otocima. Prema sačuvanim podacima većina učitelja završila je Učiteljsku školu u Arbanasima pored Zadra, a učiteljice su se uglavnom obrazovale u Učiteljskoj školi u Dubrovniku.

Obje su škole radile prema nastavnim planovima koje su propisale austrougarske prosvjetne vlasti, ali se nastava nije održavala na stranom jeziku. Osobito je za to bio zaslužan Višanin don Florijo-Cvjetko Marasović koji je djelovao kao učitelj na Visu za vrijeme Hrvatskog narodnog preporoda i borio se za pohrvaćenje škole u čemu je i uspio: za vrijeme austrijske vladavine nastava se odvijala na hrvatskom jeziku.

I u Komiži i u Visu se dugo, još od početka osamdesetih godina 19. stoljeća,  razmišljalo o izgradnji samostalnih školskih zgrada koje bi bile u skladu s tadašnjim pedagoškim propisima, međutim, zamisli su prilično dugo ostale neostvarene zbog financijskih nemogućnosti.

Prva školska zgrada na otoku Visu otvorena je u Komiži 1897. godine, a zahvaljujući ranije spomenutom ljetopisu, saznajemo da ju je prema nacrtima Jakova Foretića na posjedu otkupljenom od obitelji Petrić izgradio Ivan Marinković uz pomoć korčulanskih klesara Šime Portolana i Frane Fabrisa koji su isklesali kamene okvire za vrata i prozore. Zgrada, izgrađena od pijeska iz Dolca i kamena iz uvale Mezzoporat na Biševu, spadala je u ono doba među najljepša školska zdanja u Dalmaciji, a u njoj je i danas smještena Osnovna škola „Komiža“.

U Visu se sve do 1901. godine nastava odvijala u privatnim kućama pa je tako zabilježeno da je Petar Dojmi dao u te svrhe jednu od svojih kuća. Godine 1901. napokon je izgrađena Narodna škola Visa pokraj Crkve Gospe od Spilica. Tu je zgradu, izgrađenu u neoklasicističkom stilu, gradio neki graditelj Marinković. Kasnije je u toj zgradi bilo smješteno postrojenje tvornice „Jugoplastika“, a onda je, nakon gašenja te tvornice, prodana privatnom vlasniku. Danas se na Visu govori o novom projektu vezanom uz ovu zgradu: u njoj bi, kažu, zagrebački VERN, prvo privatno veleučilište u Hrvatskoj, otvorio međunarodni sveučilišni kampus. Hoće li ova ideja doživjeti realizaciju, ne znamo, ali nadamo se da hoće i da će ovo biti nova epizoda u nekom budućem članku o povijesti školstva na našem otoku.  

Već krajem 19. stoljeća u Komiži se počelo govoriti o potrebi osnivanja srednje škole budući da je tada mjesto brojilo 5700 stanovnika, od čega oko 4000 u samoj Komiži, a ostalo u njoj pripadajućim mjestima. U svom su naumu uspjeli tek 1921. kada je svečano otvorena mješovita građanska škola koja je nastavu održavala u zgradi osnovne škole. Prvih nekoliko godina škola je bila dvorazredna da bi već 1925. godine bila otvorena kao četverorazredna škola. Nakon nje učenici su bili osposobljeni za zapošljavanje, a neki od njih su i nastavljali školovanje u školama na kopnu. Tada je, naime, osnovna škola trajala četiri, a srednja osam godina. Učitelji ove škole provodili su i izobrazbu odraslih osoba u okviru „tečajeva za elementarno narodno obrazovanje“.

Iste godine, 1921., otvorena je i Građanska škola u Visu, smještena u istoj zgradi u kojoj se nalazila i osnovna škola. Paralelno s njom postojala je i Zanatska škola koja je nastavu održavala u prostorima Batarije.

Komiška je škola još jednom bila izmještena iz školske zgrade. Naime, nakon kapitulacije Italije 1943. godine, partizani su školsku zgradu pretvorili u vojnu bolnicu, a nastava se u to vrijeme održavala na čak četiri lokacije. Nakon povratka izbjeglica iz El Shatta (točnije, prognanika – jer su protiv svoje volje poslani na taj daleki put) školstvo se počelo vraćati u grad i tamo vrlo uspješno funkcionira do dana današnjeg. Ista je situacija bila u Visu gdje je školska zgrada također služila kao bolnica, a u nju su se učenici vratili nakon završetka Drugog svjetskog rata.

Danas može izgledati nevjerojatno, ali do druge polovice 20. stoljeća ovo nisu bila jedina mjesta na otoku u kojima su funkcionirale škole. Dapače, uz višku i komišku školu bilo ih je još čak šest (!) u selima otoka Visa. Danas u tim selima živi jedva tristotinjak ljudi, ali nekad ih je, u neusporedivo manjem broju kuća nego što ih ima danas, živjelo nekoliko tisuća. 

Godine 1891. otvorena je osnovna škola na Biševu, u početku jednorazredna, a uskoro i višerazredna. Nakon nekoliko godina, u kojima se nastava održavala u raznim privatnim kućama, konačno je 1937. godine nastava krenula u novoj školskoj zgradi koja je izgrađena u zaseoku Polje. Najveći broj djece u školi bio je školske godine 1932./1933. kada je škola obrazovala 41 učenika. S godinama je broj učenika opadao, a posljednja generacija učila je u toj školi školske godine 1961./1962. Nažalost, 1963. godine škola je zatvorena, a djeca su upućena na pohađanje škole u Komiži. Zgrada je danas u vrlo lošem stanju, urušenog krova i uništenog inventara.

Podšpilje je školu dobilo 1901. godine u privatnoj kući na kojoj je prije deset godina, povodom stote obljetnice, u to ime postavljena spomen-ploča. Te je godine u toj jednorazrednoj školi obrazovano 105 učenika da bi ih do 1914. bilo 139 u četiri razreda. Godine 1938. u Podšpilju je izgrađena nova školska zgrada u neposrednoj blizini župne crkve. Djece je u njoj povremeno bilo toliko da je, recimo, 1955. godine bilo otvoreno svih osam razreda. Međutim, kako tadašnja politika nije bila naklonjena selu, državna vlast je 1964. godine odredila da u Podšpilju ostanu samo prva četiri razreda, nakon čega bi djeca trebala nastaviti školovanje u viškoj osnovnoj školi. Samo pet godina kasnije škola je potpuno ukinuta. Zanimljivo je i da je zabilježen još jedan pokušaj obnove te škole: od 1996. do 1999. godine kod učiteljice Perice Slavić učilo je troje učenika – Paulino Sviličić, Frane Repanić i Stipe Mladineo. Nažalost, obnova škole u Podšpilju nije bila dugog vijeka. Danas je školska zgrada u relativno dobrom stanju jer je koristi nekoliko udruga, međutim, ne bude li se u nju ulagalo, snaći će je ista sudbina kao i druge zapuštene seoske škole.

Budući da je mjesto Podhumlje bilo ponešto udaljeno od Podšpilja, a u njemu je živjelo dosta djece, stanovnici Podhumlja zalagali su se za otvaranje škole u njihovom mjestu što su konačno i dobili 1920. godine kada je ona počela djelovati u privatnoj kući. S izgradnjom nove zgrade vlasti su prilično dugo otezale, a i rat je na neko vrijeme zaustavio taj projekt, tako da je nova školska zgrada dovršena tek 1949. godine. Škola je vrlo brzo postala četverorazredna tako da su pedesetih godina istodobno djelovala ta četiri razreda u Podhumlju i čak osam razreda u obližnjem Podšpilju! Škola je ukinuta 1958. godine. Školska zgrada danas je potpuno napuštena i srušena, a iz nje su čak odnesena i kamena gazišta stepenica.

Oključna, danas gotovo potpuno napušteno mjesto, jedino je viško mjesto u kojem je škola otvorena u novoizgrađenoj školskoj zgradi tako da se nastava nikada nije odvijala u privatnim kućama kao u drugim mjestima. Školska zgrada, koja je osim toga služila i kao mjesna čitaonica i sastajalište mještana, otvorena je 1909. godine i u prvoj školskoj godini je upisano 87 djece. Škola je zatvorena 1962. godine, iako je i tada još uvijek imala dovoljno djece za normalno funkcioniranje. Školska zgrada je, koliko god to nevjerojatno zvučalo, prodana privatnom vlasniku koji ju je obnovio, a sada je dalje prodaje (za, kako doznajemo iz oglasa na internetu, gotovo 10 milijuna kuna!).

Podselje ili, kako se na Visu češće kaže, Velo Selo nekad je bilo glavno naselje na otoku. Nakon što su ga Katalonci u 15. stoljeću porušili i zapalili, počelo se oporavljati tijekom 18. stoljeća, a u njemu, primjerice, 1912. godine živi čak 1013 stanovnika. Stoga je u drugoj polovici 19. stoljeća don Zane Benussi otvorio župsku školu. Samostalna školska zgrada izgrađena je 1900. godine kao druga po starosti na otoku nakon komiške zgrade. Nakon šest desetljeća neprekidnog održavanja nastave u toj zgradi, škola je zatvorena 1964. godine. Danas je polovica zgrade prodana privatnom vlasniku.

Zanimljiva crtica vezuje se uz otvaranje škole u Podstražju, a govori mnogo o tome koliko je Austro-Ugarska bila uređena država u kojoj se strogo držalo zakona. Naime, djeca iz Podstražja pohađala su školu u Podselju koje je od Podstražja udaljeno 3 kilometra jer je prema zakonu učenik smio biti udaljen od škole najviše 5 kilometara. Međutim, jedna od obitelji Vojković iz Podstražja, poznatiji kao Cepotovi, izgradili su kuću na lokalitetu Ženka pokraj Milne i time su njihova djeca bila udaljena od škole više od 5 kilometara. Tako je samo zbog te jedne obitelji početkom 20. stoljeća otvorena škola i u Podstražju. Nakon nekoliko lokacija u privatnim kućama i u mjesnom domu, 1956. godine izgrađena je nova školska zgrada u kojoj se nastava održavala do 1964. godine. Danas je zgrada oronula, a grad ju je privremeno, nadamo se,  dodijelio privatnoj osobi na korištenje.

Propadanjem poljoprivrede 60-ih godina 20. stoljeća naglo se smanjuje broj stanovnika te se na otoku polako ukidaju područne škole, iako u tom desetljeću na otoku ima još oko 500 osnovaca, što je, u usporedbi s današnjom situacijom, znatan broj.

Godine 1964. u Visu je izgrađena nova školska zgrada namijenjena Osnovnoj školi „Maršal Tito“ (današnja OŠ „Vis“), a u kojoj od 1975. godine djeluje i srednja škola.

Ivana Koceić

(podaci preuzeti iz istraživanja Grge Novaka, don Andrije Vojka Mardešića i Nevenke Bezić Božanić, kao i sudionika projekta "Viške škule" - učenika i profesora naše škole)

Izimno važna osoba za razvoj školstva na Visu bio je Antun Matijašević Karamaneo. Karamaneo je rođen u Visu 1658. godine, a nakon završenih prvih nauka, najvjerojatnije kod mjesnog župnika, u Hvaru je završio redovitu školu za svećeničko zvanje u biskupskom sjemeništu. Nakon toga se školovao na isusovačkom kolegiju u Rijeci, a onda na sveučilištu u Padovi gdje je postao doktor crkvenog i civilnog prava. Bio je profesor biskupskog sjemeništa u Rovigu, pa u Padovi, pa u Veneciji, a onda se 1704. godine vratio na Vis gdje se bavio poljoprivredom i poučavanjem mladeži. Sačuvano je nekoliko njegovih pisama, između ostalog i ono koje je poslao Stjepanu Karuziću, mladom subđakonu u Visu. U tom pismu Karamaneo spominje da je taj Karuzić polazio u Visu školu koju je on, Karamaneo, bio otvorio. Nastojao je svoju školu u Visu što više uzdignuti i približiti razini škola u Rovigu i Padovi, u čemu je vjerojatno i uspio jer je zabilježeno da su njegovi đaci imali toliko solidno obrazovanje da su mogli nastaviti školovanje u europskim gradovima.

Ime koje danas nosi škola je dobila na prijedlog don Andrije Vojka Mardešića, viškog svećenika koji je čitavog života marljivo radio na očuvanju baštine i trudio se da mnoge stvari koje su gradile povijest ovog otoka budu zabilježene i nezaboravljene. Bio je, između ostalog, i vanjski suradnik naše škole u kojoj je čitavo desetljeće predavao latinski jezik. Upravo on je iz zaborava izvukao ime, lik i djelo Antuna Matijaševića Karamanea. Poduže i većini nepoznato ime u početku je mnogima bilo neobično i teško pamtljivo, ali je danas jedan od zaštitnih znakova naše škole, a don Vojko je uspio u svom naumu: Karamaneo je dobio mjesto koje u povijesti otoka i zaslužuje. Od 12. studenog 1992. godine škola nosi ime Srednja škola „Antun Matijašević Karamaneo“.

Ivana Koceić

Otok Vis zasigurno je jedini hrvatski otok koji se može pohvaliti da je na njemu svoje arhitektonsko djelo ostavio trojac možda najistaknutijih arhitekata hrvatske moderne: Ivo Vitić, Stjepan Planić i Neven Šegvić. Ta činjenica dodatno impresionira imamo li na umu da se radi o građevinama javnog karaktera, a ne o omanjim obiteljskim projektima.

Osnovna škola u Visu, autora Nevena Šegvića, na najbolji mogući način priča o karijeri velikog arhitekta, profesorskog autoriteta i međunarodno priznatog talenta, pogotovo iz razloga jer je jedno od najbolje očuvanih arhitektovih djela.

Sam projekt za školu nastao je 1963. godine, a realizacija je slijedila samo godinu dana poslije. Neven Šegvić školu na Visu potpisuje u suradnji s Anom Marijom Jelinčić, a za realizaciju projekta 1966. godine nagrađeni su priznanjem „Vladimir Nazor“, nagradom koja se na godišnjoj bazi, još i danas, dodjeljuje za najbolja umjetnička ostvarenja na području književnosti, glazbe, filma, likovnih i primijenjenih umjetnosti, kazališne umjetnosti te arhitekture i urbanizma. 

Obalni potez grada Visa karakterizira niz većih i manjih trgova, svojevrsnih uvlačenja javnih prostora u matricu grada, pa su se tim modelom pri projektiranju vodili i autori.  Znatnim odmakom parcele škole od ruba kopna dobio se zavidan prilazni prostor, visinski izdignut nad obalnom promenadom, dajući školi, kao spomen objektu, dodatnu važnost. Na ulaznom zidu škole prostrana i dominantna spomen-ploča kao da gosta priziva da vidi što je „iza“, u dvorištu: prepoznatljivi patio, predprostor škole polujavnog karaktera. U ovakvom pristupu, koji asocira na dvorove otočkih obiteljskih kuća, može se detektirati Šegvićev duboko ukorijenjen mediteranski, odnosno dalmatinski duh. Nadalje, u izboru fasadnog kamena, dvostrešnog krova te otvaranjem učioničkog trakta na fantastične vizure viške uvale, Šegvić ostaje vjeran arhetipskim elementima tradicijske arhitekture. Uokvirena i pamtljiva modernistička forma ulaznog objekta, izbor betona kao drugog gradivnog elementa, minimalistički detalji ograda i bravarije te tanašni stupovi koji nose nadstrešnicu patia, samo su neki od, za tadašnje pojmove, nevjerojatno suvremenih elemenata vješto isprepletenih sa spomenutim prepoznatljivim detaljima lokalnog. 

U Šegvićevim projektima i realizacijama i inače je jasno vidljiva sinteza dvaju dominantnih hrvatskih arhitektonskih i urbanih modela: mediteranskog i onog srednjoeuropskog, gotovo do te mjere da se može reći kako je bio majstor kombiniranja. Isto se može detektirati i na projektu škole: dok se s jedne strane pristupom i projektantskim segmentima ukorak nosi s tadašnjom generacijom europskih arhitekata, istovremeno je fascinantno suptilan, s istančanim osjećajem za uklapanje novog u staro, u tradiciju građenja na Mediteranu.

Arhitekt Neven Šegvić rođen je 1917. godine u Splitu gdje je završio srednje obrazovanje u splitskoj tehničkoj školi. Nakon mature odlazi u Zagreb te upisuje Akademiju likovnih umjetnosti, Odjel za arhitekturu, koji vodi Drago Ibler. Nakon diplome vratio se u Split pa se 1942. pridružuje antifašističkom pokretu, a nakon oslobođenja postaje prvi urednik „Slobodne Dalmacije“.

Godine 1946. vraća se u Zagreb te postaje asistent na Arhitektonskom fakultetu, gdje je ostao do umirovljenja 1987. godine. Dekan fakulteta bio je u dva navrata, a od samog početka svog fakultetskog djelovanja osvajao je mlade slikovitošću riječi i temperamentom.  Bio je pokretač i prvi glavni urednik časopisa „Arhitektura“. Cijelog je života djelovao s jasnom spoznajom da je arhitektura izravna projekcija društvenih, socijalnih, političkih i gospodarskih realiteta vremena u kojem nastaje.

Po definiciji i opredjeljenju uvijek je isticao da je Mediteranac, a školovanjem u Zagrebu dobiva priliku racionalizirati svoje naslijeđe i uklopiti ga u široki hrvatski arhitektonski kontekst. Kao stanovnik i graditelj dvaju najvećih hrvatskih gradova, Zagreba i Splita, Šegvić je u svojoj sintezi iz oba modela uspijevao prepoznati i izvući najbolje.

Šegvićev opus velik je i raznolik. Među najistaknutija ostvarenja, osim škole na Visu, zasigurno valja nabrojati zgradu na uglu splitskog Peristila, Muzej narodne revolucije u Rijeci, hotel Excelsior, projekt splitske zapadne obale, obiteljsku kuću Lloyd, također u Splitu, drugu arhitektovu odličnu osnovnu školu u Kumrovcu te niz stambenih zgrada u Zagrebu, Splitu i Zadru. U svojoj je karijeri nagrađen najvišim priznanjima, nagradom „Viktor Kovačić“ za zgradu Pomorske privrede u Splitu 1964. te priznanjima „Viktor Kovačić“ i „Vladimi Nazor“ za životno djelo.

Danas, kada čitav arhitektonski svijet, bez iznimke u hrvatskoj arhitekturi, pomalo izgubljeno lebdi u nedefiniranosti epohe, arhi-kapitalizmu, masovnoj produkciji i  utopističkim vizijama, najvažnija djela arhitekata moderne, u našem kontekstu Šegvića i njegovih suvremenika, čine se nevjerojatno uspješna i respektabilna.

Ivan Dorotić, dipl.ing.arh