Kad je njujorški fotograf Brandon Stanton u listopadu 2010. godine pokrenuo fotoblog “Humans of New York”, nije ni slutio da će postići toliku popularnost. Fotografirao je portrete na ulicama New Yorka i fotografijama dodao izjave i životne priče fotografiranih ljudi. Blog je postigao ogroman uspjeh, a nedugo nakon toga otvorena Facebook stranica danas ima 17 milijuna pratitelja.  Ubrzo je izdao i prvu knjigu koja je postala bestseller, a koncept “Humans of…” raširio se diljem svijeta pa većina svjetskih metropola, ali i manjih gradova, ima svoje zbirke portreta.

Vis je mali otok, prema posljednjem popisu ima svega 3.312 stanovnika i mahom se svi poznajemo, barem iz viđenja, ali smo svejedno odlučili napraviti “Humans of Vis”, našu inačicu ovog popularnog projekta, i to u obliku knjige.

Mlađe generacije, pod utjecajem modernog načina života, a dodatno pojačano nedavnom epidemijom i izolacijom, polako gube tradicionalni osjećaj zajedništva pri čemu odumire međugeneracijsko razumijevanje i solidarnost, kao i osjećaj pripadnosti zajednici na otoku. Iz tog smo razloga smatrali nužnim da upravo oni budu nositelji ovog projekta.

Mnogi su nas pitali zašto smo projekt odlučili objaviti u obliku knjige kad ju danas sve više istiskuju suvremeni mediji. Knjiga je oduvijek bila čuvarica prošlosti, preko sačuvanih pojedinačnih uspomena gradila naše kolektivno sjećanje. A i ima nešto nostalgično u listanju stranica čiji miris osjećamo. Nakon ostvarenja u ovom gotovo 600 godina starom mediju, sadržaj ćemo početi objavljivati i u suvremenijim medijima, na društvenim mrežama, ali prije toga smo željeli potaknuti mlade da bar jednom sa zanimanjem listaju opipljive stranice.

Projekt smo započeli radionicom o snimanju kvalitetne portretne fotografije mobilnim telefonom koju je učenicima održao profesionalni fotograf, naš Komižanin Matko Petrić. Nakon toga su oni, a radilo se o učenicima tri gimnazijska i tri HTT usmjerenja, dobili zadatak fotografirati deset osoba te obaviti mali intervju s njima kako bi dobili koju zanimljivu izjavu kao prilog fotografiji. Nakon terenskog rada, od prikupljenog materijala počeli smo slagati knjigu, u čemu nam je pomogao grafički dizajner Pero Vojković, opet naš Višanin, tako da možemo reći da je ova knjiga 100 % viški proizvod.

Budući da nam je rad s učenicima bio na prvom mjestu, osnovni ciljevi odnosili su se na njihov razvoj: stjecanje specifičnih znanja koja ne usvajaju u okviru redovne nastave; razvijanje socijalnih vještina u komunikaciji s otočanima; razvijanje poduzetničkog duha kroz učenje cjelokupnog procesa od proizvodnje do plasiranja proizvoda na tržište i njegove promocije; poticanje suradnje i zajedništva među učenicima; osnaživanje samopouzdanja; stjecanje znanja o svom kraju kroz priče njegovih stanovnika; razvijanje svjesnosti o vrijednosti različitosti ljudi; jačanje osjećaja pripadnosti zajednici i želje za doprinosom njenom očuvanju i razvoju. Krajnji cilj je bio da učenici osvijeste vrijednost života u matičnoj zajednici kako bi ih to potaklo da upravo na svom otoku planiraju budući život.

Međutim, ovim projektom nisu samo učenici na dobitku, i otoku ostaje knjiga u kojoj će možda neke daleke  generacije pronalaziti svoje pretke, knjiga koja će u budućnosti biti svjedočanstvo svakodnevice nekih prošlih vremena.

Izbor ljudi u knjizi potpuno je nasumičan. Učenici su portretirali osobe iz svog užeg kruga, članove obitelji, prijatelje, nastavnike, kao i slučajne prolaznike. Jedini uvjet bio je da stanuju na Visu, ni jedan drugi kriterij nije im bio zadan. Osobe predstavljene u knjizi tako nisu ni po čemu važnije od onih kojih nema unutra. Nažalost, iz tehničkih razloga nismo mogli postaviti fotografije svih tri tisuće i nešto Višana (već je i ovih 473 rezultiralo pozamašnom knjigom), ali, kako se čitateljima svidio naš rad, a prvo izdanje se rasprodalo u rekordnom roku, odlučili smo nastaviti s projektom pa već radimo na knjizi “Humans of Vis 2” koja će, nadamo izaći do kraja nastavne godine. 

Ova knjiga rezultat je učeničkog rada. Ni na koji način nismo zadirali u njihovu autonomiju niti im nametali kako fotografija mora izgledati. Neki od njih imaju manje, neki više kvalitetne uređaje; neki imaju bolje oko za fotografiju, neki su nadareniji na drugim poljima. Svaku dobivenu fotografiju jednako smo cijenili, a njihov rad za svaku je pohvalu.  Knjiga je nastajala tijekom školske godine 2023./2024. pa smo tako uhvatili naše otočane u svim godišnjim dobima, od kratkih rukava do zimskih jakni i nazad. Godine, navedene pored imena, one su koje su osobe izrazile u trenutku kada su fotografirane.  Što se tiče jezika, odlučili smo riječi naših sugrađana prevesti na standardni jezik kako bi bile razumljive svim hrvatskim čitateljima. Istina je da viške govore valja njegovati, kao i da su neke izjave u originalu bile osebujnije, kolorističnije, ali željeli smo, između ostalog, i Višane približiti drugima, potaknuti te druge da možda, kad nas upoznaju, i oni požele postati dijelom života našeg otoka.

Nadamo se da će vam se svidjeti naš rad, da ćete s užitkom listati stranice nalazeći u njima vama poznate i nepoznate otočane, a možda i sebe. Engleski renesansni pjesnik John Donne napisao je: Nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe. Parafrazirat ćemo njegovu slavnu pjesmu pa reći: Nijedan čovjek nije otok, ali svi ovi ljudi čine otok.

Promocija projekta